Ovo ljeto sam se totalno neplanirano našla u Crnoj Gori. Bila sam u Dalmaciji, spuštala se sve južnije, došla do Dubrovnika, a u Dubrovniku gledam kako turisti doslovno čekaju u redu kraj terasa restorana da se oslobodi stol za ručak koji pritom i prilično košta. Čekaš u redu kao u pučkoj kuhinji da bi na brzinu pojeo (jer neugodno ti je duže sjediti dok drugi stoje sa strane i čekaju) i platio ručak 150-200 kn. Rekoh nećeš… Kad sam već u Dubrovniku mogu još malo dalje…
I tako sam prvi put životu posjetila Crnu Goru i sa zanimanjem tjedan dana istraživala prirodne ljepote ove male, prekrasne zemlje i njenu turističko-gastronomsku ponudu. I odmah da razjasnim, ako očekujete da ćete naći jeftin smještaj, produžite u Grčku jer vas tjedan dana noćenja s doručkom i prijevozom u vlastitom aranžmanu košta kao tjedan dana Grčke s uključenim avionskim prijevozom. 6 noćenja s nekim turbo popustom 4.800,00 kn u hotelu sa ne baš sjajne 4*. I to je čini se cijena za nas iz Hrvatske. Kasnije sam dobila informaciju od prijatelja da kada se bukira smještaj iz Srbije da je više nego upola jeftiniji, pogotovo apartmani. Nisam provjeravala. U Crnoj Gori se skuplja zaista raznolik svijet. Pa tako možete vidjeti bogataše koji dolaze privatnim avionima, ali i nižu srednju klasu. S vremena na vrijeme ne možete, a da ne naiđete na poneki zaostali artefakt nekadašnje Jugoslavije.
Što se tiče prirodnih ljepota, unutrašnjost zemlje je zelena, netaknuta, opija divljom ljepotom. Skadarsko jezero i zelenilo koje se prostire oko njega oduzima dah. Potpuno suprotno od toga, na obali se nalazi nekoliko turističkih mjesta koja svjedoče o vrhuncima turističke ponude bivše države osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koja nude vrstu zabave koja je očito tražena. To uključuje većinom nizove kafića u kojima prevladava konfekcijska ponuda pića i glasni turbo folk. Tu i tamo se nađe lokal u kojem se pušta elektronička glazba. Tu i tamo. I mješavina tih nespojivih glazbi trešti po čitav dan iz gotovo svih kafića koji nanizani jedan kraj drugog uz samu plažu. Srećom, točno u ponoć sva ta buka zamre.
Pogled na crnogorska priobalna turistička mjesta me utješio da je naša “divlja gradnja” u Dalmaciji zapravo pitoma, idilična i prilično pitoreskno utopljena u okoliš u usporedbi s crnogorskom priobalnom urbanističkom stvarnosti, da ne kažem užasom. To je jedna velika zbrka i metež u kojem se miješaju vikendice s ogromnim staklenim hotelima, kućice i betonske zgradurine, nekakva poluzavršena apartmanska naselja koja se uglavnom nude u najam ili na prodaju, sve nabacano uglavnom bez ikakvog reda. Uništavanje obale, prirode s ciljem masovnog turizma.
U glavnom gradu Crne Gore smo po preporuci posjetili restoran s navodno najboljim roštiljem. Nažalost, to je bio totalni debakl. 🙁 Servirani su izvana zagoreni, a iznutra potpuno sirovi ćevapi. Nakon reklamacije, dobila sam ponovo na isti način pripremljeno meso što me prilično rastužilo. Očito problem sirovo-skurene hrane nije akutan već kroničan. Kasnije sam shvatila zašto je to tako.
Što se cijena hrane tiče i ako niste izbirljivi, možete utažiti glad s mesnim brzohranećim obrokom već od 2,5-3 € na dalje. Isto tako sam vidjela gablece da se nude po sličnim cijenama, ali nisam probala. Ako sjednete u restoran i naručite neki “običan” ručak s juhom i glavnim jelom to ćete platiti 6-8 €, a naprimjer porciju dagnji 4-6 €. Neki restorani nude i dnevne menije, ali koliko sam vidjela, nisu baš za preporučiti. Cijene kave su od 1-2,5 €, pive piva znaju biti po promotivnoj cijeni 1-1,5 €, inače su 2-2,5 €. Da se zaključiti da su hrana i piće znatno jeftiniji u odnosu na hrvatsku priobalnu turističku ponudu.
Još jedna osobitost crnogorskih restorana se očituje u tome što vrlo često ne poslužuju jelo istovremeno svima za stolom, već donose kako je koje jelo gotovo. Na tu neusklađenost nismo navikli i onda se nađeš u problemu: nepristojno krenuti s jelom ili čekati druge i onda jesti jelo koje se već ohladilo. Za sve što naručite u kafiću ili restoranu dobit ćete mali simpatični račun.
Turistička mjesta na obali nude konfekcijske pješčane plaže sa ležaljkama i imate priliku vidjeti socijalno-društveno raslojavanje prema onome koliko ste spremni platiti. Naime, plaže su zbilja dugačke i dijelovi plaža su dani u koncesije hotelima i privatnicima koji iznajmljuju ležaljke i suncobrane. Za vrijeme mog šestodnevnog boravka, nisam uspjela pronaći niti jednu “divlju” plažu. Možda ih ni nema. Sve su kilometarske, pješčane i pune kloniranih suncobrana. Nakon početnog polusatnog oduševljenja i igricama u pijesku, ipak poželiš rasprostrti ručnik, leći na njega, osjetiti tople oblutke i “spojiti” se s majčicom Zemljom. Na pješčanoj plaži, to zadovoljstvo kvare zrnca koja se uvlače na sva moguća mjesta, pa je logična ponuda ležaljki za sunčanje. Ali ipak…
Vadeći zrnca pijeska iz kose učinilo mi se da negdje u daljini čujem Calexico i njihov Gypsy’s Curse.
…nastavak slijedi…
