…nastavak…
Teško vam mogu promaći oglasi u kojima se traži ugostiteljsko osoblje; konobari, kuhari… Definitivno se radi o deficitarnim zanimanjima tog područja, barem za vrijeme ljetne sezone i možda ćete zato ostati prilično razočarani gastronomskom ponudom Crne Gore. Ne, nećete ostati praznog želuca, ali ponuda je usmjerena na puko utaživanje gladi mesnim obrocima. Mesa na sve strane. Na svakom kutku se nudi fast food u obliku kioska koji je sav u staklu i možete uživo gledati pripremu hrane, a uz frontalnu staklenu stijenu su naslagane hrpe pečenih pljeskavica, pilećih filea i druge mesine koja bi trebala privući izgladnjele kupače i šetače. Uz meso moguće je dobiti salatu koja se sastoji od nasjeckanog paradajza rajčice, svježeg krastavca i svježeg slatkog kupusa. I naravno, neizbježni pommes. Ono što je karakteristično je da umjesto zelene salate i kiselih krastavaca u hamburgere stavljaju upravo rezance slatkog kupusa.
Osim fast food mesnih varijanti jednako zastupljena je ponuda pizza cuta. Ako pak ne želite jesti s nogu, što većina mladih preferira i odaberete pizzeriju, nećete pogriješiti jer su im pizze prilično ukusne. Naravno, u nekim restoranima uz redovnu ponudu jela nude i pizzu, pa vam usput donesu i ketchup da vam ne usfali. Da, ima i takvih varijanti pizza.
Ako pak poželite konkretniji komad mesa, posjetite “pravi” restoran i naručite, na primjer, biftek s grilanim povrćem i kuhanim krumpirom dobit ćete biftek i neizbježan pommes frites. To zadovoljstvo ćete platiti 12-14 € što i nije previše, pogotovo u usporedbi s cijenama na našem dijelu obale.
Možda odlučite otići u riblji restoran pojesti ribu jer, ipak – na moru ste, u tom slučaju morat ćete se uglavnom zadovoljiti skušama iz uvoza i u najboljem slučaju brancinima i oradama iz uzgoja. O škampima ne biste trebali niti razmišljati jer ako ih i naručite uvijek i bez iznimke ćete dobiti kozice. Pa čak i kraj poznatog nudističkog centra na otoku – Ade Bojane na krajnjem jugu crnogorskog primorja gdje su se jedan kraj drugog naslagali restorani s ponudom morskih specijaliteta. Nakon ponovljene potvrde konobara o škampima, a ne kozicama na jelovniku i mog preranog veselja, na stol su mi donijeli ovo:
I još k tome, nažalost, očišćene. Nije da sam neki mazohist i volim se patiti s krljušti i jasno mi je da su željeli gostu ugoditi da se ne muči s čišćenjem, ali su jelu uskratili punoću i slojevitost okusa jer su kozice samo na brzinu promuljali po paradajz-sosu i sve skupa je imalo okus isključivo po paradajzu rajčici. Ali zaista. Ni ni začina, ni vina, ni ničeg. Paradajz sos od rajčica s puno prezli krušnih mrvica i u tom mulju kozice. Bez oklopa tužno zure iz keramičke posude. Bljutavo i žalosno. U njihovu obranu moram reći da su bile svježe. Kao i dagnje koje se mogu naručiti u gotovo svakom restoranu u pristojnoj izvedbi na bijelu buzaru.
Ipak, ugodno su me iznenadila domaća vina. Posebno, u Hrvatskoj na široko popularan uglavnom makedonski i kosovski low-budget Vranac. Crnogorci rade svoj – vrhunski vranac. Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala. I vino je sasvim solidno, punog ugodnog okusa, usklađene arome i prihvatljive cijene. 3,5 – 4,5 € je butelja vrhunskog vranca, dok se cijena pro corde penje na oko 6-7 €. Osim vina, svakako ne treba propustiti Njegoški i zlatarski sir, kajmak, Njegošku “pršutu”… Te delicije će me uveseljavati još neko vrijeme nakon povratka u Zagreb.
Pretpostavljam da je u hotelskom restoranu na Svetom Stefanu ipak drugačija gastro ponuda, ali je ovaj put nisam imala prilike isprobati.:( Njihova privatna plaža me mamila, ali cijena od 80 € za jednodnevan boravak me odbila iako je u paket velikodušno uključeno korištenje 2 ležaljke i suncobrana. Možda neki drugi put. U međuvremenu treba isprobati “suvenire” s nekom ugodnom muzičkom podlogom. Možda Karma Chameleon nekad popularnog Culture Cluba i osebujnog Boy Georgea jer je opći dojam Crne Gore da je vrijeme stalo tamo negdje osamdesetih…
Moram zaključiti, nažalost, da je masovni turizam itekako ostavio traga na arhitekturi, ponudi sadržaja i gastronomiji Crne Gore. Očekivala sam jela prema starim receptima; ja(g)njetine u mlijeku, popare, kačamaka, krapa, cicvare, raštana, priganice, tradicionalne suvenire… a dočekao me konfekcijski fast food i kineska roba na štandovima. Vjerujem da će s vremenom ugostitelji i turistički djelatnici prepoznati potrebe posjetitelja i turista za autentičnim doživljajima koji uključuju autohtonu kuhinju, tradicionalne recepte, običaje. Valjda će se naći i netko tko će početi razmišljati o održivom razvitku i promijeniti smjer razvoja u skladu s prekrasnom prirodom koju treba sačuvati.
