U nekad malo ribarsko, a sada turističko mjesto na Makarskoj rivijeri u kojem ljetujem od kad znam za sebe četvrtkom dolazi koća. Ne veseli me previše način na koji love ribu, ali vjerujem da riblju mlađ vraćaju natrag u more. Dakle, svaki četvrtak oko 18 sati koća uplovljava i parkira se blizu trajektnog pristaništa. Ako imate želju da se počastite primjerkom fine i svježe ribe, uputit ćete se do koće. Nakon što su se privezali za mol, prvo istovaruju ribu za restorane s kojima imaju već dogovoren dil. Nakon toga se može kupiti riba koja je preostala.
Ovaj četvrtak nije bilo prevelikog izbora: moli, šaruni, trilje i lignje. Odlučila sam se za trilje od kamena, izuzetno cijenjenu ribu jedinstvenog okusa. Trilja ima ljuske koje se vrlo lako čiste i fino, mekano meso. Inače, najdraži su mi najjednostavniji oblici pripreme hrane, pa ne propuštam priliku za ribu na gradele.
Pola sata – sat prije pečenja trilje sam posolila i namazala maslinovim uljem. Slažem drva, palim vatru i uživam. 🙂
Kad se ugljen razgorio i rešetka roštilja ugrijala, poslagala sam trilje i premazivala ih maslinovim uljem koristeći ružmiran kao kist. Za ispeći ribu je potrebno puno ulja i važno je da se često premazuje. Obzirom da je trilja uglavnom mala riba, vrlo brzo je gotova i dovoljno je da je jednom okrenete. Uz ribu sam poslužila blitvu, iako je u ovim krajevima omiljena raštika, tzv. “divlji kupus” o čemu će biti riječi u nekom drugom postu. Neki vole pečenu ribu preliti mješavinom maslinovog ulja, peršina i češnjaka. Meni je draži čisti okus ribe, bez agresivnog češnjaka koji “ubije” okus ribe i mora, tako da koristim samo maslinovo ulje.
Domaća, lokalna mačka je bila izuzetno zadovoljna ostacima trilja s gradela. S obzirom da su mačke veliki gurmani i ne jedu bilo što i bilo kad, doživjela sam to kao kompliment, pa sam joj mu u znak zahvalnosti pustila Bill Withersa i ovu sjajnu stvar. 🙂