Kad te frendovi nazovu u subotu ujutro i predlože Sljeme, a lijepo je i toplo vrijeme, teško je ne prihvatiti poziv. Da se razumijemo, odlazak na Sljeme ne znači uvijek penjanje na sami vrh Medvednice, pa kad kažem da smo išli na Sljeme, može se raditi o bilo kojem dijelu Medvednice. Jedini uvjet je da se penješ. Barem malo. Našli smo se u podnožju Medvednice i prvo smo na terasi s najljepšim pogledom u Zagrebu popili kavu kako bi se pripremili za fizičke napore koji predstoje. Nitko od nas nije u nekoj ne znam kakvoj kondiciji, ali staza srećom nije pretjerano zahtjevna, pa smo nekako preživjeli i uspon i spuštanje. Uz manje poteškoće.
Ne znam kako vi, ali ja obožavam Medvednicu i Sljeme. Nisam planinar i ne znam je li to uobičajena praksa na svim planinama, ali super su mi neka nepisana pravila, kao npr. da se svi koji se sretnu uljudno pozdrave bez obzira što se ne poznaju. Nakon prekrasne, ne previše zahtjevne šetnje od cca sat, sat i pol stigli smo na odredište u jedan od brojnih planinarskih domova. Jelovnik je bio relativno oskudan tako da smo naručujući 2-3 vrste graha, pohano pile s restanim krumpirom i buncek sa zeljem i krumpirom zapravo naručili sve što se taj dan nudilo od glavnih jela.
Možete doći na Sljeme Medvednicu i pojesti neki kotlet ili ćevape, ali to jednostavno nije – to. Realno, nije da je grah koji se nudi u planinarskim domovima nešto specijalno ukusan i posebno dobro pripremljen, ali je nakon žešće šetnje, kada se pošteno umoriš, ukusan i paše nepcu kao medovina starim rimljanima. Ma grah na Sljemenu je sastavni dio dobre zagrebačke tradicije, da ne velim kulture, kao i sam odlazak na Medvednicu. Zapravo vrlo često znamo komentirati kako je čudno da kobasice koje možeš naručiti s grahom, ne kuhaju u grahu čime bi mu obogatili okus. Grah na Sljemenu, bez obzira što ne spada u vrhunce gastronomije je najbolje jelo koje se nakon šetnje/skijanja/sanjkanja i cijelodnevnog boravka na svježem, čistom zraku može pojesti. Ma od čega su Janica i Ivica Kostelić uostalom imali snage za onakve rezultate ako ne od graha sa Sljemena. Dobro, i špeka i luka. Dakle grah. S kobasicama ili bez. Sa zeljem. Ma može. 🙂
Meni je fenomenalno da Zagreb ima mjesto kao što je Sljeme Medvednica. I da se mogu penjati na planinu i uživati u šumi, pogledu, čistom zraku, fizičkim aktivnostima na otvorenom, a da mi je takva mogućnost pred nosom. I zapravo, češće bih se trebala tamo uputiti. Svi bi trebali. I češće poslušati neponovljivog čarobnjaka Jimi Hendrixa. Za početak može njegov fenomentalni Voodoo child (Slight return) s jednom od meni najdražih solaža.
